Tomica Domović

Kao dijete živio sam zajedno sa mlađim bratom kod bake, budući da su mi roditelji bili rastavljeni. Majka je radila u Njemačkoj i nije imala mogućnosti da nas povede sa sobom.

Baka mi je bila vrlo vjerna žena i u njenoj kući su se gotovo svaki dan sastajale sestre iz crkve i molile za sve svete. Često sam bio prisutan u sobi dok su se molile i u molitvi bih čuo svoje ime kad su tražili blagoslov za mene. Zaista bilo je to blagoslovljeno vrijeme za mene.

Moje djetinjstvo i blagoslovljeni život sa bakom je vrlo rano prekinut. U mojoj trinaestoj godini života umrla mi je baka. Kad je umrla bio sam svjestan da sam sve izgubio. Duboko mi se urezao detalj kad sam izašao iz mrtvačnice, pogledao sam u nebo i pitao Boga zašto mi je uzeo ono što mi je bilo najdraže.

Bio sam svjestan da će od tog trenutka nastati teški dani za mene i brata. Tako je i bilo! Jedno vrijeme nam je dolazila jedna žena koja je bila plaćena da nam kuha, dok smo ostali dio dana bili sami. Izvjesno vrijeme smo stanovali kod neke obitelji koju je majka plaćala, no nisu nas volili niti pokazali ljubav, nego samo interes za novcem. Uvijek su se žalili kako smo loši i da je teško sa nama nebili dobili još više novca. Tako sam se kao dijete od trinaest godina na neki način morao brinuti sam o sebi i o mlađemu bratu.

U to vrijeme ulazio sam lagano u pubertet, a to je vrijeme kada dijete treba da ga netko voli i usmjeri ga u životu na pravi put. Ja to nažalost nisam imao, osim stalnog omalovažavanja. Nikakve brige i pažnje za mene kao ni ljubavi nije se pokazivalo. Dolasci majke na kratko iz Njemačke su bilo prekratko vrijeme da bi se majka doživjela u pravome smislu. Tako je vrijeme prolazilo…

Samo da napomenem, dok je baka bila živa usadila mi je u srce vjeru u Boga. Kao dijete sam znao svjedočiti ljudima po ulici. Bio sam vjeran koliko to može biti dijete u mojoj dobi.

Uslijed okolnosti i svih tih događaja moje mjesto odgajanja je postala ulica. Kako bih bio zapažen u društvu i nekako privukao pažnju na sebe počeo sam strašno psovati. Hulio sam na sve i svašta i psovkama skidao sve sa neba. Postao sam jako nervozan, crkvu sam zanemario a imao sam društvo iz svijeta. To je tako išlo sve do moje osamnaeste godine. Zbilja sam propao!

U međuvremenu je došlo vrijeme i otišao sam u vojsku. Duh Božji je počeo snažno djelovati na moje srce da si nabavim Bibliju i da ju čitam. To je bilo u vrijeme komunizma, kada se u vojsci nije smjelo imati Sveto pismo. Nabavio sam Bibliju i počeo je čitati. Nakon vrlo kratkoga vremena, kolege oko menu su me pitali kako to da više ne psujem kao prije. Bilo je to ohrabrenje za mene jer sam u tome video pomak na bolje u mome životu.

Sa devetnaest godina sam izašao iz vojske i otišao živjeti u Njemačku kod svoje majke. Šetajući glavnom ulicom u Štutgardu (Stuttgart) naišao sam na čovjeka koji je svjedočio na našem jeziku i djelio traktate. Upoznao sam se sa niim i pitao ga gdje ima crkva. Krenuo sam u crkvu i počeo još više čitati Bibliju svaki dan. I onda jednoga dana naišao sam na redak u Božjoj riječi gdje je zapisano – Sva grešna djela oprostiti će se ljudima samo jedan grijeh nikada! Hula na Duha Svetog nema oprosta.

Iste sekunde mi je đavo ubacio u glavu – ti si pohulio na Duha Svetog, za tebe nema oprosta! Sjeti se šta si psovao! Ja sam mu stvarno povjerovao da sam to učinio. Od tog trenutka u narednih mjesec dana ja nisam prospavao niti jednu noć u miru. Iscrpljen budio bih se bezbroj puta u noći sa spoznajom da ja idem u pakao, da za mene više nema milosti. Svi koji čitate ovo svjedočanstvo vjerujte mi, nema ništa gorega na ovome svijetu nego biti uvjeren da ideš u pakao, da za tebe više nema milost.

Gdje god da sam se našao, na ulici, u tramvaju, bilo gdje sam sam sebi govorio – ja moram ići u pakao! Bez obzira koliko ću živjeti, nakon toga ja moram zauvijek ići u ognjeno jezero. Bio sam potpuno iscrpljen od straha, ne spavanja i spoznaje da sam zauvijek izgubljen. Da mi je tada netko ponudio sva blaga ovoga svijeta, na mome licu ne biste vidjeli ni najmanji osmjeh, jer sam se borio sa činjenicom da idem u pakao.

Nakon mjesec dana u crkvu je došao na evangelizaciju brat Mihael Kuzmić (sada je u slavi kod Gospoda, završio je svoju bitku na zemlji) i propovjedao je o oproštenju grijeha. Za vrijeme propovjedi imao sam osjećaj da me po cjelom tijelu bodu milioni iglica. Sotona koji me je vezao tom laži da sam izgubljen, znao je da dolazi jači. Znao je da dolazi ISUS i da on donosi oslobođenje. Đavo se bojao i drhtao, htio me je prije vremena izvesti iz crkve da ne dobijem oslobođenje.

Kad je završila služba prišo sam bratu i upitao ga: Brate slažem se da Isus prašta sve grijehe, ali šta je sa onima koji su pohulili na Duha Svetoga. Biblija kaže da za takve nema oprosta! Okrenuo se prema meni i upitao me. Dali ti imaš taj problem? Zbunjen na brzinu sam mu odgovorio, ne… nemam ja taj problem ali znaš brate da naši ljudi mnogo psuju. Tada mi je rekao: dobro ako ti nemaš taj problem sutra ću ti odgovoriti, jer ću sutra propovjedati o Duhu Svetomu. Nisam mogao izdržati. Uhvatio sam ga i priznao da imam taj problem. Odgovrio mi je da je odmah znao, jer takva pitanja ljudi ne postavljaju zbog drugih.

Otišli smo u drugu prostoriju na molitvu. Rekao mi je vrlo jednostavno da osoba koja je pohulila na Duha Svetoga ne može Isusa priznati za Gospoda. Energično sam mu odmah odgovorio da vjerujem da je Isus moj Gospod! Zatim je rekao da takva osoba također ne može prizvati Krv Isusa Krista da je očisti. Na to sam ja glasno rekao da ja želim da me Krv Isusa očisti! Kad sam to izgovorio, doslovce sam osjetio kako je jedan jaki kaiš, koji je bio vezan preko mojih prsa pukao i pao. Postao sam slobodan! Slava nek je Gospodu Isusu za to!

Međutim iako sam doživio oslobođenje od te sotonske laži i prevare da sam zauvjek izgubljen u idućim danima primjetio sam da mi molitve imaju nekakve prepreke. Kao da nešto stoji između mene i Boga i da nisam u potpunosti čist i slobodan. Tada mi se desila

najljepša stvar u životu. Na jednom bogoslužju u drugoj Njemačkoj crkvi, gdje me nitko nikada prije vidjeo niti išta znao o meni Bog mi je kroz proroštvo otkrio moj cjeli život.

Interesantno je kako se to dogodilo. Osoba koja me dovezla u tu crkvu i bila samnom, poznavala je tu crkvu i vjerne, a također je znala da tu ima jedna stara sestra sa darom proroštva. Upitala me ako želim da mi Bog kroz nju govori, pitat će sestru da se samnom pomoli. Pristao sam i rekao da bi to bilo izvrsno. Nakon službe smo otišli nasmo u jednu sobu i tada mi je Bog kroz nju počeo otkrivati moj cjeli život. Dok je govorila imao sam sliku pred sobom i vidio se u svim tim situacijama o kojima mi je govorila.

To je trajalo otprilike pola sata, a kad je sestra završila, odmah sam čuo jasan glas na uho – ova stara baba ti je to sve slučajno pogodila. Stvarno sam pomislo u sebi da je sve to slučajno pogodila. Ono što je tada uslijedilo me šokiralo. Bog je ponovo progovorio kroz tu sestru i rekao mi – upravo si sada čuo sotonski glas koji ti je rekao da ti je ova baba sve slučajno pogodila. Sada ću ti otkriti tvoje misli. Sestra je ponovo počela prorokovati i otkrivati ne samo djela nego i sve moje misli. Čak i one koje nikada nisam realizirao, nego samo pomislio. Istovremeno sam u mislima imao sliku i vidio sebe u svim tim situacijama, kada sam tako mislio.

Tog trenutka me uhvatio strah kao nikada do tada. Shvatio sam da Bog zaista zna sva djela čak i misli. Počeo sam se kajati i priznavati grijehe. Tek kada sam priznao ustima te grijehe, došlo je oslobođenje u potpunosti i oproštenje. Upravo kao što kaže Božja riječ – ako priznajemo svoje grijehe i ako ih se odričemo, dolazi sila Božja u naš život.

Nakon toga više nije bilo prepreke u molitvi. Osjećao sam nebo na zemlji, radost koja se ne mjeri zemaljskim mjerilima. Bio sam između devetnaest i dvadeset godina kada me je Gospod ponovo vratio u svoj zagrljaj. Oprostio mi je sve one strašne psovke na njega, kao i ostale grijehe. Svjedočim vam, ako je meni oprostio, sigurno će i tebi dragi čitatelju. Njegova pokazana ljubav na križu je veća od najvećega grijeha. Slava njegovome divnom i silnom imenu. ISUS je iznad svega.

Bog mi je udijelio još jednu milost. Od toga dana pozvao me u službu propovijedanja. Pored moga zemaljskoga posla propovjedam u 25 crkava. Promjenio je moj cijeli život, iako je to izgledalo nemoguće. Što je ljudima nemoguće Bogu je moguće.

Tri godine nakon moga obraćenja Bog mi je dao divnu suprugu sa kojom sam 17 godina u braku (2009). I taj susret je bio nad naravan, pod Božjim vodstvom. Nikada se prije nismo vidjeli a sreli smo se u jednoj Njemačkoj crkvi. Dok sam ulazio u crkvu (ona je iz baptističke crkve) čula je glas Božji koji joj je rekao – ovaj čovjek će biti tvoj suprug. I stvarno, za tri mjeseca smo se zaručili, a pet mjeseci kasnije uzeli.

To je moje iskustvo i doživljaj sa Bogom. NEKA MU JE SLAVA!

Tomica Domović – Osijek