Danijel Štrbik

Dragi naši u Kristu, mnogi od vas ste culi za saobracajnu nesrecu koja nam se dogodila 23.04.2008. Zahvaljujemo svima za vaše molitve te da se radujete zajedno sa nama, za veliko cudo što je Gospod Isus Krist ucinio za našu Lidiju.

Kao i obicno u srijedu navecer smo išli na kucnu molitvu, a usput smo trebali pokupit jednu grijalicu. Na izlasku s autoputa od nazad nas je udario veliki kamion sa teretom od 60 tona, koji je išao velikom brzinom i to bez kocenja. Od silnog udara, auto je odbacen na drugu stranu ceste te smo kao metak završili na željeznoj barijeri. Auto je uništen i sa stražnje i sa sprednje strane. Sve desilo iznenada, strahovito brzo, u sekundama. U autu je bila cijela naša obitelj, nas petoro. Samo Gospodnja milost je da nismo svi na mjestu ostali mrtvi.

Ja sam zadobio samo lakše povrede, moji prednji zubi su od udarca potisnuti unutra. Moja supruga (Jasna) i ja smo se pogledali te pogledali našu djecu koja su bila na zadnjem sjedištu auta. David i Suzana su bili u redu ali naša Lidija (8 godina) je bila bez svjesti. Nije se vidio nikakav trag porvede osim što je bila jako bljeda.

Kad je došla prva pomoc ustanovili su da je u veoma dubokoj komi (glascow coma reading). Mjera njezine kome bile je jako niska, svega 3 od mogucih 15, a zjenice oba oka nisu se pomjerale (non reactive). Ja sam sa njom otišao u ambulantnim kolima do bolnice. Odmah su snimili njezin mozak a rezultat je pokazao da je dobila vrlo ozbilnju moždanu povredu (jaki potres mozga). Lobanja joj je na puno mjesta popucala a takoder je imala na više mjesta unutarnje krvarenje u mozgu. Odmah su je prikopcali na instrumente za pratnju vitalnih znakova i cijev za disanje, za dovod kisika. Istu noc prebacili su je u Randwick, specijalnu djeciju bolnicu u odjel intenzivne njege.

Tamo su još jednom detaljnije snimili njezin mozak (CT brain scan). Tada još nismo znali ozbiljnost njezine povrede i da je bila u tako kriticnoj situaciji, jer nam doktori nisu puno kazali. Tu noc je Jasna ostala sa Sladanom (sestra iz zajednice) a brat Zdravko je dvoje djece i mene odvezao kuci.

Bila je to jako teška, duga i neizvesna noc provedena u molitvi, ali uz divnu Gospodnju zaštitu naša Lidija nije preminula te noci, iako se po prognozama doktora to trebalo dogoditi. Do jutra glava joj je jako otekla, te su joj probušili  rupu na lubanji da uvuku žicu za mjerenje pritisaka u mozgu.

Isto poslijeopdne glavni doktor nas je pozvao na obiteljski sastanak, da nas obavjesti o rezultatima snimka njezine glave. U tom ragovoru nam je rekao da je njezina povreda jedna od najgorih i da je situacija vrlo ozbiljna i kritcna. Otvoreno nam je rekao, da kolikom brziniom njezina glava otice, ne vjeruje da ce ona preživjet ovu strašnu povredu. Dao joj je samo 40% šanse da preživi.

Iako nam je bilo jako teško, ta strašna vijest nas nije mnogo uznemirila nego smo doktoru posvjedocili da mi imamo Isusa Krista koji je ljekar nad ljekarima i koji može Lidiju izljeciti. Tako smo vjerovali da ju je Gospod htio uzeti, ona bi poginula na licu mjesta. Tada još nismo mogli vidjeti da ce ono što ce Gospod uciniti biti za svjedocanstvo mnogima. Isti doktor je te noci završavo smjenu a drugi (glavni) doktor je preuzeo sljedece dane. Hitno smo javili mnogoj našoj braci i sestrama da nas podrže u molitvi a neki su vjerni javili dalje po Australiji i u druge države. Tek tada smo postali svjesni da njezin život visi o koncu.

To vece moja Jasna i ja smo se zajedno ocajno i bolno molili Gospodu, ako je njegova volja da nam ostavi Lidiju u životu. Moram priznati da nas je tada sotona strahovito napao, cak sa planovima o pogrebu. Umorni i iscrpljeni svim kroz što smo prolazili proteklih dana, konacno smo kasno, mirno zaspali. Te noci imao sam predivan san oko 3 sata ujutro, koji je ohrabrujuce djelovao na mene. Sanjao sam kako se nalazim u bolnici i ulazim kroz vrata Lidijine bolnicke sobe, a ona kad me ugledala sretna je skocila sa kreveta i raširenih ruku mi potrcala u zagrljaj vicuci “tata, tata”. Odmah sam se probudio a neopisiva radost i mir su me preplavili u tom trenutku. Znao sam da to nije bio obican san, nego znak i ohrabrenje od Gospoda da ce sve biti u redu. Nisam odolio te sam probudio Jasnu da joj ispricam što se dogodilo. Sa onim što je cula i ona je bila ohrabrena, pa smo prepustili Gospodu da On sve vodi svojom rukom.

Sljedeci dan, petak navecer sakapulo se više nas vjernih zajedno sa pastorom Nadoljubom da Lidiju pomažemo uljem kao što stoji pisano u Svetom Pismu u poslanici Jakovljeva 5:14-15;

“Boluje li tko medu vama? Neka pozove crkvene starješine pa neka se oni pomole nad njim pomazavši ga uljem u ime Gospodinovo. I molitva vjere spasit ce klonuloga i Gospodin ce ga podici..”

Dok smo još svi bili na okupu te veceri, glavni doktor je ponovo pregledo Lidiju i reko mi je da se stanje pogoršalo jer se pritisak u glavi povecao te da ne vjeruje da ce ona proživjet tu noc (tu sa mnom je bio i brat Nadoljub). Upitao sam doktora  zašto ne otvore lubanju da dopuste mozgu mjesta da otekne van glave (to je jedna operacija koji doktori cesto rade u takvim slucajevima). Odgovorio mi je da u njezinom slucaju to nisu odlucili jer je to veoma skupa operacija, a kako vide ona i tako nece preživjeti, te su zato odlucili ostavit ju tako kako jeste. Te veceri do kasno su sa nama ostala neka braca i setre tješeci nas, i mi smo cijelu situaciju predali u Božje ruke.

U subotu, rano ujutro Bog je poceo svoj zacudujuci rad iscjeljena. Oteklina i pritisak u glavi je naglo pao sa 38. podeoka na samo 5. na bolnickim insrumentima. To je zbunilo doktora i bio je veoma iznenaden, jer nije ocekivo da ce Lidiju uopce zateci živu, a kad je ugledao koliko je pritsak pao, mislio je da se instument pokvario. Skinuli su ga i prikopcali drugi, te je došlo do još veceg iznenadenja, jer je i drugi instrument opet pokazivalo peti podeok, što je potrdivalo da je pritisak stavrno pao i da je aparat bi ispravan.

Ovo nam je vec bilo veliko svjedocanstvo i Jasna se prvi  put od nesrece razveselila taj dan, a to su svi molgli vidjeti. S obzirom da je to djecija bolnica mnogi roditelji su dolazili obici svoju djecu. Videci nas smirene, a znajuci za kriticnu situaciju naše Lidije, pitali su nas kako možemo biti toliko smireni i bezbrižni, dok su oni jaukali i plakali za svoju djecu. Tu u odjelu za intenzivnu njegu smo imali dosta prilike da posvjedocimo drugima, da je naše pouzdanje u Gospoda Isusa Krista. Imali smo priliku posvjedociti jednoj muslimanskoj obitelji i dati traktate.

Onim što se dogadalo sa Lidijom doktoru nije bio dovoljan znak pocetka njezinog oporavka, nego je ostao tvrd i pozvao nas je na drugi sastanak. Kazao je da njezine zjenice oka i dalje ne pokazuju nikakvu reakciju na svijetlo, što je dovoljan znak da je njezin mozak jako  povreden. Iz njegovog iskustva kako je tvrdio, s obzirom da je preživjela toliki pritisak  ako se i probudi nikada nece biti normalna, niti ce ikada napraviti neki pravi pokret (pokret povezam sa mozgom) nego samo nekontrolirane pokrete. Posavjetovo nas je ukoliko se situacija pogorša da dozvolimo bolnici da ništa ne poduzmaju, nego da iskopcaju instrumente. Dodao je da je za nju bolje da prirodno završi život, jer u stanju u kojem se nalazi nikada nece imati normalan život, jer se iz kome nece nikada probuditi. Trudio se da nam objasni kad je u pitanju tako velika povreda, mozak se ne može sam oporaviti kao neki drugi dijelovi (koža, jetra, pluca…). Mi se sa tim uopce nismo složili i prigovorili mu što samo nakon par dana joj ne daje priliku za oporavak. Dalje nam je nastavio objašnjavati kako je mozak tako nježan kao da u zdjeli ima mekani žele, koji ima na milione tankih žilica koje idu gore dolje. Kada se jako potrese sve žilice popucaju i nikada se više ne mogu spojiti ni vratiti na svoje mjesto. Upravo tako su pokazivali Lidijini snimci i simptoni. Ponovo smo doktoru posvjedocili rekavši “vi doktori ste digli ruke od nje, i ne možete joj pomoci u ovom slucaju, ali mi cvrsto vjerujemo da ce ju Gospod Isus u kojeg vjerujemo  izljeciti.

Kad je vidio da smo mi smireni i kako je Jasna raspoložena rekao mi je da joj kažem da se ne raduje prerano. Misleci da Jasni ne prevodim sve kako mi on kaže za sutradan je ugovorio prevodioca na hrvatski jezik, da joj objasni ozbiljnost situacije. Sutradan je pred tumacem sve ponovio kao na prvom sastanku. Još je dodao kako mi nemamo izbora u toj odluci, te ukoliko se zdravstveno stanje pogorša medicinsko osoblje nece ništa poduzeti da ju spasi nego ce pustiti da umre,  jer u ovakvoj situaciji to je medicinsko pravo da sami odlucuju. žena koja je došla prevadati je jako bila iznenadena našoj smirenosti u takvoj situaciji, te je Jasna i njoj imala priliku svjedociti.

Svaki put nakon sastanka sa doktorom sam se osjecao iscrpljen, jer sam znao da sotona pokušava da uništi našu vjeru i pouzdanje u Boga, kroz ono što nam je prenosio doktor. Nove molitve, citanje Božje rjeci kao i velika podrška brace i sestara, koji su unatoc svojim poslovima i obavezama redovno dolazili u bolnicu da nas podržavaju i hrabre. To nam je davalo novu snagu i nadu da je Gospod nad svom tom situacijom.

Iako je Lidija još bila u komi, oteklina se potpuno povukla i vec sutradan je lijevo oko pocelo reagirati na svijetlo. Naredni dan je pocela pomjerati ruke i noge, a pokreti su bili normalni. Peti dan su smanjili sedative da vide dali ce pokreti biti normalni.

Šesti dan sotona nas je ponovo srašno napao. Doktor nas je obavjestio da ce ju sutradan premjestiti u posebnu sobu odvojenu od drugih pacijenata. Ta soba je služila da roditelji mogu provesti posljednje sate sa svojim djetetom i oplakati ga bez ometanja drugih osoba, a takoder mogu pozvati svu rodbinu i svecenika za “posljednju pomast”. Rekao nam je da su odlucili izvaditi cijevcicu iz pluca koja je donosila kisik, i da ne zna koliko ce nakon toga živjeti. Objasnio nam je da se zbog cijevcice u plucima nakupilo gnoja, a kako njezin mozak ne reagira to sama ne može izbaciti. Gotovo uvijek u takvim situacijama gnoj uguši pacijenta, a ako ga odmah ne uguši dobit ce upalu pluca pa ce od toga umrijeti. Odgovorili smo doktoru da mi imamo u nebu svecenika nad svecenicima koji moli za nas, koji zna našu situaciju i da ce On sacuvati Lidiju.

Imao sam potpuni mir u tom trenutku i hrabrio sam Jasnu rekavši da sam potpuno uvjeren da ce naša Lidija sama disati. Doktoru sam kazao neka on samo sprovede svoju odluku. Ponovo smo se te veceri žarko molili, a sutradan sedmi dan smo sa više braca i sestara uzeli post i molitvu. Doktor je došao kako je rekao i izvadio cijev, a Lidija je bez ikakve reakcije nastavila mirno disati. Kao što je doktor rekao bilo je gnoja u plucima, ali je ona to postepeno izbacivala van.

Hvala Gospodu za još jedan veliki znak i Njegovu divnu milost. Za sve vrijeme što je bila u bolnici nije dobila nikakvu infekciju ili obicni virus koji bi joj zatvorio disanje, što je neminovno u ovakvoj situaciji, a na što su doktori cesto uopzoravali.

Desetog dana prebacena je na naš zahtjev u obicni odjel, a devet dana kasnije premjestili su je u drugu bolnicu bliže našoj kuci (Westmead). Drugi tim za oporavak je preuzeo njegu. Njihove tvrdnje su bile kako ce Lidija ostati teški invalid, iako je stanje svakoga dana išlo na bolje. Mi nismo mnogo obracali pažnju na ono što su govorili jer je Gospod obecao da ce se On pobrinuti.

Jedan vrlo ohrabrujuci stih iz Biblije nam je mnogo pomogao a nalazi se u 1.Sam.12:16 – “Ali stanite još sada, i vidite ovu veliku stvar koju ce uciniti Gospodin pred vašim ocima”

Videci svakodnevni napredak u njezinom oporavku bila nam je radost ici u bolnicu.

Novi doktori su bili vrlo iznenadeni videci kako je sve više otvarala oci, pocela pravilno pomjerati ruke i noge kako je izlazila iz kome. Nedugo zatim mogla je sjediti u krevetu, a kad je sa podrškom prohodala, nakon samo par dana mogla je sama hodati.

Oporavak je išao tako brzo da je svaku novu terapiju  prevazišla zbunjujuci ih. Samo su gledali u cudu i svima   govorili da je ona “djevojcica cuda” (miracle girl). Ustvari ona i jeste to bila “djevojcica cuda Božjega”. I u ovoj bolnici smo upoznali roditelje bez nade, kojima smo posvjedocili o Isusu.

Zadnje što joj je uzelo malo dulje vremena jest micanje sa jezikom tj. da jede i prica. Ali hvala Gospodu i to se sve vratilo u svoje vrijeme. Po Lidijinom izlasku iz bolnice cijelom timu za njezin oporavak sam podijelio traktate i napisao zahvalnice, kako nam je bilo drago da su zajedno sa nama bili svjedoci velikog cuda što je Bog ucinio za našu Lidiju.

Lidija je provela u bolnici dva i pol mjeseca, a sad nakon samo šest mjeseci vec ide 4 – 5 dana (tjedno) u školu. Sretna je i mi sa njom. Neizmjerno smo zahvalni Gospodu za Njegovu dobrotu, jer ovo je zaista cudo koje samo naš Bog može uciniti.

Pripremio sam foto album na internetu koji je dostupan svakome.
Tamo su 4 albuma sa ukupno 52 slike od pocetka pa sve do izlaska iz bolnice. Slobodno udite na veb stranice koje su niže priložene, otvorite albume i pogledajte slike, nadam se da cete biti ohrabreni da su vaše molitve zajedno sa našima uslišene i da svi zajedno možemo kazati “Isus iscjeljuje i danas!!”